DJEČAK U PRUGASTOJ PIDŽAMI
Na adresi http://malis.studosfera.com/2009/05/25/djecak-u-prugastoj-pidami/ pogledajte recenziju i dojmove naše drage studosferašice
Jučer sam, dragi moji, imala priliku biti bok uz bok nekim prilično važnim facama, i to ne samo hrvatskim! O čemu se radi?
Pošto sam veliki ljubitelj filmskih festivala i pokušavam ne propustiti one u kino Europi, tako sam i jučer prisustvovala otvorenju 3. festivala židovskog filma.
Nije mene toliko zanimalo svečano otvaranje i šminkanje po crvenom tepihu pod budnim okom Jadrankinih tjelohranitelja, već film koji je bio na rasporedu- „Dječak u prugastoj pidžami“; jedan od mnogih filmova koji progovaraju o problematici holokausta. A osim što volim festivale, strastven sam ljubitelj i povijesti pa mi je ovo nakon cjelodnevnog učenja (khm, khm) bio med na kruhu.
Nakon gurkanja i blicanja (bez brige, nisu slikali mene već Urbana), sjela sam u crvenu, meni tolko dragu „evropsku“ foteljicu. Hodajući prema vrhu dvorane, čitala sam rezervacije: ambasador ovaj, veleposlanik onaj, Branko Ivanda, Rade Šerbedžija.. WTF?!?
Voditeljica je bila uvijek simpatična i roza Ida Prester, koja bi i talačku krizu riješila svojih osmijehom. Zatim su „govore“ održali neki ljudi koji su me ostavili bez daha i za koje uopće nisam znala da ću ih ikad u životu uspjeti vidjeti, a kamoli čuti kako govore- i meni! To su bili legendarni Branko Lustig i Slavko Goldstein. Dok se maleni gospon Slavkec popeo na pozornicu, ja sam ulovila frendicu (svoju predragu i prelijepu buduću sutkinju Ines) za ruku i na tren ostala bez zraka. Nisam više znala jel sam na dodjeli Oscara ili v Hrvaškoj. No u realnost me vratila nečija zvonjava mobitela..
I slijedi onaj moj odlazak u drugi svijet koji sam vam opisivala u pretprošlom postu.
Mrak je ispunio kino Europu, utišao se i zadnji hrapavi kašalj i počeo je film.
Film o nečemu što nikad neću razumijeti. Film o malenom dječaku u prugastom odjelcu i njegovim istrošenim zubićima i tužnim očima. Film o dječaku s brojem.
Ovaj 3.festival posvećen je svoj djeci svijeta; bila ona bijela ili žuta, iz Ruande ili Gaze.
Iako je ovo bio moj najtužniji posjet kinu Europi, ostavio je snažan utisak na mene i podsjetio me što želim od života.
Pogledajte koji film u sljedećih 5 dana, a ako poželite, možete i popričati s Brankom Lustigom u edukacijskom dijelu festivala jer će govoriti o vlastitom dječačkom iskustvu u nacističkom logoru. To će sigurno biti vrijedno vremena.
P.s.- ipak sam prošetala crvenim tepihom samo što je moj hod zasjenio pad neke važne gospođe oduzevši mi tako 5 minuta slave 
http://www.jff-zagreb.hr/hr/vijesti.php
If you enjoyed this post, please consider to leave a comment or subscribe to the feed and get future articles delivered to your feed reader.
Gledala sam taj film..odličan ali i jaaaako tužan