DJEČAK U PRUGASTOJ PIĐAMI
Na adresi http://malis.studosfera.com/2009/05/25/djecak-u-prugastoj-pidami/ pogledajte recenziju i dojmove naše drage studosferašice
Jučer sam, dragi moji, imala priliku biti bok uz bok nekim prilično važnim facama, i to ne samo hrvatskim! O čemu se radi?
Pošto sam veliki ljubitelj filmskih festivala i pokušavam ne propustiti one u kino Europi, tako sam i jučer prisustvovala otvorenju 3. festivala židovskog filma.
Nije mene toliko zanimalo svečano otvaranje i šminkanje po crvenom tepihu pod budnim okom Jadrankinih tjelohranitelja, već film koji je bio na rasporedu- „Dječak u prugastoj piđami“; jedan od mnogih filmova koji progovaraju o problematici holokausta. A osim što volim festivale, strastven sam ljubitelj i povijesti pa mi je ovo nakon cjelodnevnog učenja (khm, khm) bio med na kruhu.
Nakon gurkanja i blicanja (bez brige, nisu slikali mene već Urbana), sjela sam u crvenu, meni tolko dragu „evropsku“ foteljicu. Hodajući prema vrhu dvorane, čitala sam rezervacije: ambasador ovaj, veleposlanik onaj, Branko Ivanda, Rade Šerbedžija.. WTF?!?
Voditeljica je bila uvijek simpatična i roza Ida Prester, koja bi i talačku krizu riješila svojih osmijehom. Zatim su „govore“ održali neki ljudi koji su me ostavili bez daha i za koje uopće nisam znala da ću ih ikad u životu uspjeti vidjeti, a kamoli čuti kako govore- i meni! To su bili legendarni Branko Lustig i Slavko Goldstein. Dok se maleni gospon Slavkec popeo na pozornicu, ja sam ulovila frendicu (svoju predragu i prelijepu buduću sutkinju Ines) za ruku i na tren ostala bez zraka. Nisam više znala jel sam na dodjeli Oscara ili v Hrvaškoj. No u realnost me vratila nečija zvonjava mobitela..
I slijedi onaj moj odlazak u drugi svijet koji sam vam opisivala u pretprošlom postu.
Mrak je ispunio kino Europu, utišao se i zadnji hrapavi kašalj i počeo je film.
Film o nečemu što nikad neću razumijeti. Film o malenom dječaku u prugastom odjelcu i njegovim istrošenim zubićima i tužnim očima. Film o dječaku s brojem.
Ovaj 3.festival posvećen je svoj djeci svijeta; bila ona bijela ili žuta, iz Ruande ili Gaze.
Iako je ovo bio moj najtužniji posjet kinu Europi, ostavio je snažan utisak na mene i podsjetio me što želim od života.
Pogledajte koji film u sljedećih 5 dana, a ako poželite, možete i popričati s Brankom Lustigom u edukacijskom dijelu festivala jer će govoriti o vlastitom dječačkom iskustvu u nacističkom logoru. To će sigurno biti vrijedno vremena.
P.s.- ipak sam prošetala crvenim tepihom samo što je moj hod zasjenio pad neke važne gospođe oduzevši mi tako 5 minuta slave 
http://www.jff-zagreb.hr/hr/vijesti.php
…SPONZORUSHE ili nešto drugo…
Mladi ulaze u svijet odraslih i na cesti, zabavama, tulumima svakave se stvari znaju dogoditi. Za pojam sponzoruše već se odavno zna, a kako je ovu tematiku obradila naša studosferašica pogledajte na stranici http://ivana05.studosfera.com/2009/06/01/sponzorushe-ili-nesto-drugo/
Obavezno pogledati video u postu: ISTRAGA - Igor Kolovrat, Zlatna mladež, 1.dio
Prije svega zelim se ispricati svim onima koji su se nasli uvrijedjeni mojim zadnjim postom. Kao sto sam napomenula ne koriste se, na srecu, svi muskarci/decki onim jeftinim forama. A kada sam govorila o kavalirima, nisam mislila na ljigavce i ulizice kao sto su to neki protumacili. Mislila sam na onaj dio muske populacije koji ne treba unaprijed smisljene ulete kako bi prisao djevojci, i koji zna da je lijepo za vidjet kad prvi pusta djevojku da prodje kroz vrata. Znaci, nista pretjerano i prenapasno, a u krajnjem slucaju nitko ne voli papucare…
Kada sam se vec dotaknula kavalira i onih koji to nisu, onda bi bilo posteno reci koju i za danasnje djevojke. Iako sam i sama jedna od njih, kada izadjem u neki klub sve me sram gledat te curke. Oskudno odjevene, ne znas ima li dublji dekolte ili kracu suknju, preosuncane i s umjetnim noktima. Takve prenasminkane se doslovno nestabilno ljuljuskaju u ritmu muzike, naravno u blizini sanka, ne bi li ih netko pocastio picem. Takodjer je i cijeli taj stajling osmisljen ne bi li izgledale starije nego sto zapravo jesu. Pod tim „netko“ mislim na frajera koji ima podeblji novacanik i dobar auto sparkiran ispred kluba. Vjerovatno Vam je jasno da opisujem one djevojke koje popularno nazivamo „sponzorusama“. Njih ima na sve strane, da se pocinjem pitati jesam li ja nenormalna ili one. Je li se normalno ponasati onako kako se one ponasaju. Salju svojim ponasanjem ali i izgledom poruku da bi sve ili gotovo sve ucinile samo za jedan skupi koktelcic. Uff, sad mi se malo zgadilo to sto sam napisala ali je istina. Stoga nije ni cudno sto vecina deckiju smatra da u danasnje vrijeme mogu upoznat samo djevojku takvih karakteristika. Jeftinu, proracunatu i zeljnu samo novca i po mogucnosti slave. Koliko se ta rijec „slava“ moze koristiti unutar granica nase drzave. I sada kada sve zbrojim i oduzem nije ni malo cudno sto se, opet govorim, vecina muskaraca ponasa prema zenama kao prema objektima. Jer jednostavno, nikada ne znas iz kojeg kuta sponzoruse vrebaju svoje potencijalne sponzore. Neke vrebaju samo sponzore za jednu vecer, dok druge pak imaju dugorocnije planove.
Dakle, da rezimiramo; sponozoruse su djevojke (a sve cesce i mladici) od 15 do 25 godina koje ne mogu same sebi placati izlaske, markiranu odjecu, pa jedino sto im preostaje je naci sponzora (ili vise njih). A svoje potrebe placaju drugacijom vrstom usluga.
In the book of life, the answers aren’t in the back.
Veliki stresovi i zatvorenost u društvu svakodnevno uzimaju maha. Očito se uvijek raznježim kad pročitam post koji zrači nadahnućem, kad osjetim toplinu i potporu, pa sam iz istog razloga odlučila da se večeras objavi post koji čini čovjeka jačim i boljim bićem, a drugom pak mami osmijeh na lice.
Život je jedno veliko putovanje. Svaki dan je ispunjen novim otkrićima, spoznajama, osobama i neočekivanim obratima. Putevi kojima nas život vodi često su nepoznati i tajnoviti. Nikada ne znamo što će nas pritom zateći.Hoće li to biti novi sretni trenuci, nove ljubavi, novi uspjesi? Ili pak tuge, razočaranja, zapreke? Ili… Ili ćemo se možda odjednom zateći u snažnome vrtlogu koji će nas baciti na neko sasvim novo, drugačije mjesto i zatražiti od nas da se snađemo u sasvim izmijenjenim, možda pomalo zastrašujućim okolnostima?
Promatrajući svoj, ali i tuđe živote, često ostanemo jako iznenađeni, pa čak i zapanjeni, situacijama s kojima smo prisiljeni suočiti se, prilagoditi im se ili se nekako iz njih izvući. Neki od nas dožive trenutke, tako kratke, a opet tako velike i značajne, koji uspiju promijeniti čitavu našu životnu priču. Oni brišu slike u kojima smo zamišljali svoju budućnost, u potpunosti nas izbacuju iz sigurne svakodnevice i, prije svega, oni uzrokuju totalnu unutarnju transformaciju na koju nikada nismo niti pomislili, a kamo li je sanjali.
Takvi trenuci, srećom, posjećuju život tek manjeg broja ljudi, no ja mogu reći da imam tu privilegiju (da, privilegiju) poznavati jednu takvu osobu.
Vjerujem da svatko od nas je imao priliku, ako ništa drugo onda barem upoznati, osobu koja vas očarava svojom energijom. Osobu koja odiše tako snažnim pozitivnim vibracijama te vas uspije trgnuti i probuditi pa i iz vaših najtužnijih trenutaka i to bez mnogo truda. Osobu čiju energiju skoro pa možete i dotaknuti. Osobu čiji je osmijeh zarazan. Osobu kojoj se divite…
No, nadam se da zato nitko od vas nije primio vijest kako se baš toj osobi dogodilo nešto što joj je u trenutku preokrenulo cijeli svijet i promijenilo život. Nažalost, pritom ne mislim na neku veliku i nenadanu sreću, već naprotiv, na par sekundi koje nerijetko nekima oduzmu život, a nekima ga, kao mome prijatelju, u potpunosti promijene.
Vjerujte mi, nakon što saznate tako nešto, prvo što se u vašim mislima pojavljuje jest veliko pitanje: Zašto baš on?
Vrtite ubrzano film u svojoj glavi, oživljavate sve uspomene i misli koje vas vežu za tu osobu, prisjećate se njenih planova, njenih nada i snova, njene snage i njenog osmijeha. Sve to uzrokuje u vama ogromnu plimu emocija od kojih ni jednu ne možete jasno razaznati jer ih je previše. Jedino što osjećate je njihovu silinu, njihovu snagu koja vas pritišće, a kao najveću težinu osjećate to pitanje na koje ne možete sami dati odgovor, pitanje na koje možda nitko ne može odgovoriti.
U jednome trenutku, sva ta nemoć i tuga koju osjećate odjednom se pretvara u ogroman, neobjašnjiv i nezaustavljivi bijes, takav bijes koji ne znate na što biste usmjerili, bijes koji vas razara iznutra. Želite nekoga okriviti, želite nešto za što biste se primili jer sama pomisao na patnju koju on proživljava vas guši i izaziva u vama veliku želju da mu nekako pomognete, a ne znate kako.
Pokušavate zamisliti njegove trenutne misli, osjećaje koji se u njemu rađaju, ali ne možete jer je vama to gotovo nepojmljivo i tako daleko, a njemu je tako blizu, to je sada dio njega.
Uvijek mislite da se to događa „drugima“, nikada vama, vašim bližnjima, prijateljima, onima koje poznajete. Cijelo vrijeme vam se to činilo tako daleko i nestvarno, a u trenutku vam je postalo tako blisko, toliko da ne znate možete li se s time nositi.
I dok tako pokušavate sabrati svoje misli, uhvatiti nanovo djeliće vizije koju ste imali o životu, trudite se ponovno izmisliti neke nove razloge koji će vam dati odgovore koje ste mislili da imate; ta druga osoba nema djeliće koje bi mogla sakupiti i od njih načiniti staru sliku…ona ima samo mogućnost izraditi jednu sasvim novu.
Tada se zapitate gdje će pronaći tu volju u sebi da se uzdigne i krene ispočetka, ima li dovoljno snage?
… i onda ga odlučite posjetiti jedan dan. Na putu prema bolnici razmišljate kako ga možete razveseliti i nasmijati. Dolazite do vrata, otvarate ih polako, pomalo u strahu… i onda ga ugledate sa onim starim osmijehom na licu. Došli ste s namjerom da ga utješite i bodrite, a na kraju on bude taj koji vas nasmijava, koji vam ima toliko toga za ispričati i u kojem vidite nadljudsku snagu i želju za novim početkom koju ste mogli samo zamišljati. Smijete se i uživate u njegovom glasu i pogledu. Promatrate njegove oči kao da pokušavate pronaći izvor energije koja iz njega iznova pršti. Ono što pritom osjećate je, prije svega, divljenje.
Vjerujte, doživjeti tu energiju i volju za životom kod nekoga koga je život iznenada tako slomio, vidjeti toliki trud i nadu u oporavak… to je taj trenutak u kojem spoznate vrijednost svoga života, trenutak u kojem su vam sve stvari odjednom tako jednostavne i jasne.
Baš zato sam rekla kako smatram privilegijom poznavati takvu osobu kao što je Tomislav. On je jedinstvena osoba, za mene simbol snage koji i dalje, bez obzira na to kako ga je oborio, osjeća ljubav prema životu, tom neprocjenjivome daru čiju vrijednost tako često ne vidimo i ne shvaćamo.
Ponosna sam i sretna što poznajem Tomislava i zahvaljujem mu što mi je taj prvi susret nakon njegove nesreće i osmijeh koji mi je pritom uputio bio jedan od najljepših trenutaka u životu jer mi je pružio odgovore na ona pitanja koje sam dugo nosila u sebi, a i na neka koje još nisam niti osvjestila.
Nadam se da i vi ponekada pomislite na to koliko ste sretni i da ste svjesni neprocjenjive vrijednosti života koji su nam darovani. Život je jedna velika tajna koju iz dana u dan iznova otkrivamo. Nitko od nas ne zna hoće li mu sutra možda biti najsretniji ili najtužniji dan u životu. Možda ćemo se zaljubiti, možda će nam se netko lijepo nasmiješiti, možda ćemo doživjeti neko veliko iznenađenje. Nije važno. Važno je samo jedno – da volimo svaki taj trenutak i da budemo spremni svakim novim danom upoznati neki djelić sebe za koji nismo ni znali da postoji!
http://keksonja.studosfera.com/
“Savršen stan”
U ove teške predispitne dane, donosimo Vam jedan simpatičan blog post. Sigurno je dosta Vas dragi Studosferaši sad ili nekad bio u podstanarskim mukama. Neki su u 5 godina selili dvanaest puta :), a naša kolegica Carpe noctum iznila nam je svoju anegdotu.
Pošto dolazim iz Koprivnice, nakon što sam upisala fax, morala sam pronaći stan u Zg. Moja prijateljica koja je na četvrtoj godini, ponudila mi je da živim s njom i njezinom cimericom. 800 kn s režijama, vlastita soba, Trnava. I OK! Kuća je velika, gazdarica ok, jedini problem mi je bila udaljenost. I tada se sredinom rujna, naša obiteljska prijateljica dosjetila da ima tetu koja ima prazan stan u Zagrebu. Malo sam se raspitala, nazvala dotičnu gospođu i doznala da se stan nalazi preko puta faxa. Žena je tražila 1000 kn s režijama, jedini uvjet je bio da budem sama, bez cimera/cimerice. Gazdarica je rekla da dolazi 1,2 puta mjesečno. I bez imalo razmišljanja, preselila sam se u taj stan. I tako ja živim sama u ogromnom stanu i s balkona promatram fax. U početku se sve to činilo idilično! Sama odlučujemo i krojim svoj život. Na fax odlazim 5min prije početka predavanja, jednom riječju, uživancija. No, prvi problemi su se vrlo brzo počeli javljati. Žena mi upada u stan kad got poželi, bez najave, premiješta mi stvari… i tako sam ja počela polako gubiti živce! Kad je ona u stanu, praktički mi ne smeta, ali jednostavno se ne mogu koncentrirati, a kamoli učiti. Žena ostaje po 2, 3 dana i izluđuje meeeee! I tada su njezini nenajavljeni posjeti postajali sve češći i češći. Možete si zamisliti suživot s 73-godišnjom staricom???? NE! Pošto petkom nemam predavanja, odlazim svaki četvrtak doma. Tada je ona počela tražiti da svaki put kad idem doma, otkopčam frižider! No, moj tata mi je to zabranio. Sve je kulminiralo kada je prošli četvrtak, odnosno srijedu kada se u pola 10 navečer oglasilo zvono. Meni se odmah digla kosa na glavi jer sam znala koga ću zateći na vratima. I ok, otišla ja u krevet, ujutro se probudila i ošla na fax. Kad sam se vratila nje više nije bilo, no na stolu me čekalo neugodno iznenađenje. PISMO. „Ana! Molim te da iskopčaš frižider i ostavi vrata malo otškrinuta da se prozrači ako te nema do ponedjeljka. PS. Bolje ti je da si doneseš friška jaja nego da stoje u frižideru. Prošli tjedan nisi to napravila, jer za taj frižider i frizer je malo previše da radi a prazan je. Uči se biti osim novinarke i štedljiva domaćica.“ HALO??? To je vama normalno? Pa ja plaćam taj stan i režije! Zakaj su ti iznajmljivači stanova takvI?? Sad se planiram selit i ako netko traži cimericu ili zna nekog da mi javi! Hvala ;o)
http://anafonjak.studosfera.com/
Malo o bontonu
Zadnja rečenica ovog posta osvojila je moje simpatije za danas.
“Lijepo je biti skladan u tako neskladnom vremenu.”
Pročitajte jedan ležeran tekst naše Studosferašice, u kojem se ukazuje da se neke užance, ustanovljeni kodovi ponašanja i finoće, moraju primjenjivati.
U zivotu postoje svima nam poznata pravila. Postoje i ona koja nisu pisana, ali se podrazumijevaju. Prekrsiti jedno takvo, mozda je i gore od onoga pisanoga, buduci da ukazuje necije (ne)znanje o opcoj kulturi. Dakako, sve ovisi od situacije do situacije. Kada se govori o opcoj kulturi, pristojnosti i lijepom ponasanju, obicno se govori i o bontonu.
Bonton potjece od francuske rijeci bon-dobar i grcke rijeci tonos-glas, zvuk, znak, nacin postupka. Za sve buduce i sadasnje novinare vazno je poznavati i bonton televizijskoga studija. Cinjenica je da dobroga novinara krasi dobar glas i da ce kao takav “trajati” duze od brojnih provokatora koji upravo po tome postaju poznati. Novinar treba biti ljubazan i pristojan, ali ne i ulizica. Treba biti ustrajan, uporan i znatizeljen, ali ne i lesinar. Treba znati do koje tocke ici, a ne uvrijediti nekoga i njegovu privatnost. Znati to, istinsko je umijece. Zato je malo novinarskih zvijezda. Onih punoga sjaja. Vazno je pristojno pozdraviti gosta pri dolasku u studio, pri snimanju na terenu… Uciniti da se ne osjeca kao u filmu Ralje. Ovaj put zvijer mozete postati vi. Ne zaboravite da je ispred vas covjek. Glavom i bradom. Dolazimo i do teme rukovanja. Kada i komu pruziti ruku. Hocete li to, kao neki vodeci ljudi, uciniti u rukavicama. Hmm… ipak razmislite bolje o tome ako jednoga dana postane, kako se kaze obicno, “netko i nesto”. Vazno je poznavati i kulture raznih naroda. Jer, ono sto je nama prihvatljivo, drugima moze biti suludo. E sada… Rukovanje. Uobicajeno je da zena prva pruzi ruku muskarcu. No, ne bih rekla da to zene ponovno stavlja u gori polozaj. Dapace. Zena pruza muskarcu ruku jer odlucuje hoce li imati s njim fizicki dodir. Pravilo je jasno- ako vam se ne svidja doticni, ruke u dzep! No, bonton nije posve jednostavna “tvorevina”. Mnogobrojnost situacija rezultira time da se pravila razlikuju. Primjerice, profesor odlucuje hoce li pruziti ruku studentu, predsjednik hoce li pruziti ruku gradjaninu (ovo ce drugo mozda cesce biti tijekom izbora). Tu privilegiju imaju oni na vecem polozaju, obrazovaniji, uceniji. No, bonton takodjer navodi da je posve nepristojno nekome ne pruziti ruku, kada to on ucini vama. Tako mozete samo zaraditi negativne bodove i pokazati da i niste bas srdacna i simpaticna osoba. Idemo dalje. Kada navodite imena osoba i sebe, smanjite ego i stavite sebe na zadnje mjesto. Dakle, tocno je: “Marko, Mislav i ja isli smo u kino.” No, ako je rijec o necemu ne bas pohvalnom, probijte led i stavite sebe na prvo mjesto: “Ja, Marko i Mislav dobili smo opomenu pred izbacaj.” Pravila ima mnogo, na vama je hocete li ih koristiti. Ne morate. Ali, mozete. Ako zelite raditi na sebi, na svojoj kulturi i ponasanju, ucinite to. Uostalom, znati da ste nesto pozitivno postigli, unosi sklad u vas zivot. Lijepo je biti skladan u tako neskadnom vremenu.
Tekst preuzet s: http://angelchild.studosfera.com/
“I am..Sasha Fierce tour” u Zagrebu
Prije par dana, točnije u nedjelju, Zagreb je stresla Bootymanija. Dežuralo se pred ulazom u Arenu, tražile se karte više, Prenosimo sjajnu recenziju koncerta mega dive ovog doba - Beyonce.
“Got me looking so crazy, my baby
I’m not myself lately
I’m foolish, I don’t do this
I’ve been playing myself
Baby I don’t care
Cause your love got the best of me
And baby you’re making a fool of me
You got me sprung and I don’t care who sees
Cause baby you got me so crazy”
Nemam riječi dovoljno kvalitetnih da bih opisala doživljaj koncerta u nedjelju. Mali podsjetnik za sve koji nisu baš upućeni u mtv svijet: svjetska pop-r`n`b diva Beyonce održala je svoj prvi u nizu koncert i to u zagrebačkoj Areni u nedjelju 26.04. Ulaznice su se rasprodale, i Arena je bila puna do zadnjeg mjesta. Show kojeg je Beyonce priredila u sklopu promocije novog cd-a “I am…Sasha Fierce” trajao je puna 2 sata. Sve prisutne koncert je bez sumnje ostavio bez daha.
Beyonce je život posvetila svojoj glazbenoj karijeri, talenta joj ne manjka, a uz to prava je showgirl te svaki njezin nastup može se nazvati spektaklom. Scenski je nastup pomno bio isplaniran i organiziran, moglo se primjetiti da je nedostajalo spontanosti, no ono što je priređeno opravdava taj jedini nedostatak. Vokalnu izvedbu ne treba opisivati-čisto savršenstvo, melem za uši.
Uz nekoliko presvlačenja, Beyonce je u jednom trenutku gledala publiku iz zraka, a uz to hitove koji su zapalili publiku poput “Irreplaceable” i “Baby Boy” izvela je na manjoj pozornici u sredini partera okružena publikom. Plesa nije nedostajalo, nikako se nemogu prestati diviti njenoj sposobnosti da uz takav scenski nastup otpjeva visoke, niske tonove gotovo savršeno.
Ljubavne pjesme također su imale scensku pratnju, zadivila nas je izvedbom pjesme “Ave Maria” u vjenčanici (prizor koji će svima ostati trajno pospremljen u memoriji) i “Smash into you” sa pozadinom morskih valova. Tokom koncerta nizali su se najveći hitovi sa prijašnjih solo, ali i albuma grupe Destiny`s Child. Publici su prikazane fotografije i video pjevačice kao klinke, a također je dio na video zidu zauzeo i aktualni lik predsjednika SAD-a Baraca Obame kome je u čast otpevala pjesmu Ette James “At Last”. Najveće oduševljenje publike izazvali su hitovi “If I were a boy”, “Single ladies”, “Crazy in love”-pjesma kojom je koncert otvoren te najdraža pjesma od Beyonce kojom je zatvorila koncert, radi se “Halo”.
Beyonce neki nazivaju feministkinjom novog kova. U pratećem bendu nalaze se samo žene, a jedini muškarci na pozornici bili su plesači koji su također doprinjeli oduzimanju daha ženskom dijelu publike. Cijeli koncet posvećen je ženama, osjećajima žene koji se opisuju kroz osjećajnije pjesme poput “Scared of lonely”, “Hello”, “Broken hearted girl”, ali Beyonce potiče i naglašava girl power pjesmama “Single ladies”, “Diva”, “Radio”.
Svima koji još nisu preslušali novi cd svakako ga mogu preporučiti. Beyonce je pjevačica u posebnom rangu i nikakve instant zvijezde ne mogu se s njom nadmetati, od nje se još mnogo toga može očekivati, a ona svakako pruža više od očekivanja, ne može se usporediti sa pjevačicama osrednjeg glasa koje izvlači ples i sasvim komercijalne pjesme koje su toloko popularne koliko nakon toga postanu iritantne, a sa druge strane pjevačice kvalitetnog glasa nemaju takav scenski nastup kakvog donosi Beyonce. Pjesme od Beyonce ostaju u pamćenju, nikako nisu osrednje, već sasvim suprotno. Ona ima cijeli paket i ta 2 sata koliko je trajao koncert svakako su uljepšali život svima prisutnima. Jedina utjeha koja na kraju koncerta ostaje (jer nitko nije htio kraj) jest ta da je Beyonce naglasila više puta kako joj je ovo1. put u Zagrebu i kako se dakako želi vratiti bilo kad, a publika joj je jasno dala do znanja da je uvijek dobro došla. Tko zna kakav tek spektakl sprema za iduću turneju, a šuška se da bi se grupa Destiny`s Child ponovno trebala okupiti. Živi bili pa vidjeli!!!
“Feels like I’ve been awakened
Every rule I had you breakin’
The risk that I’m takin’
I’m never gonna shut you out
Everywhere I’m looking now
I’m surrounded by your embrace
Baby I can see your halo
You know you’re my saving grace
You’re everything I need and more
It’s written all over your face
Baby I can feel your halo
Pray it won’t fade away”
www.andreja2689.studosfera.com
Program blokade FPZG-a za ponedjeljak 27.04
09:00 - 11.00 dvorana A - projekcija filma
„Battle in Seattle“ (2007.)
r: Stuart Townsend
11:00 - 13.00 dvorana A - predavanje
„Nuklearni spin“
mr. sc. Robert Faber
13:00 - 14:30 dvorana A - tribina
„Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji u Hrvatskoj“
prof. dr. sc. Dražen Lalić
14:30 - 16:00 dvorana A - projekcija filma
„The Power of Nightmares: The Rise of the Politics of Fear“ (2004)
r: Adam Curtis
16:00 PLENUM !!!
nakon plenuma, dvorana A - predavanje
„Svjetlosno zagađenje“
Udruga Prototipus
19:00 - 20:30 dvorana A - projekcija filma
„Jesus camp“ (2006.)
r: Heidi Ewing, Rachel Grady
20:30 - 22:00 dvorana A - projekcija filma
„Kako sam sistemski uništen od idiota“ (1983.)
r: Slobodan Šijan
http://jajeljubimonapodriguje.studosfera.com/2009/04/26/program-blokade-fpzg-a-za-ponedjeljak-274/
BLOKADA FPZG-a - SPECIJALNA EMISIJA
Kao što ste već upućeni, prije dva dana Fakultet političkih znanosti u Zagrebu je blokiran.
Prenosimo post našeg studosferaša Život u živo - ekskluzivno pogledajte što se događalo dana 23.04.2009. na Fakultetu političkih znanosti.
Tko je ovdje lud?? A.K.A Virgil Griffith ili svijet???
Prije otprilike tjedan dana na net.hr pojavila se informacija tj. vijest zanimljivog naslova. Beyonce slušaju glupi, a U2 pametni? Rekoh da kliknem na tu vijest i da vidim o čemu se radi, odmah me zaintrigirala. I kad ono imal sam kaj pročitati. Definitivno me je članak ostavio u čudu.
Pisalo je ovako : “Virgil Griffiths usporedio je ocjene iz srednje škole i glazbene preferencije, te došao do rezultata kako su oni koji slušaju Beethovena najinteligentniji, dok su oni koji slušaju hip-hop i r&b najmanje inteligentni” (www.net.hr).
Popravljam mehanizam za pokazivanje srednjeg prsta iliti kako cimeru kupiti povratnu kartu za rodno mjesto
Rijetki su oni sretnici koji kao studenti zive sami.
Uglavnom dijelite stan ili u jos gorem slučaju, studentsku sobu, s:
- jednom
- dvije
- više osoba.
Kada tek dolazite na faks mislite da ce vam biti lakse ukoliko prostor budete dijeliti s poznatom osobom:
- Najboljom frendicom,
- bratićem,
- curom iz srednje škole…
I onda počinju nevolje u raju.